Uvođenje liftmetra

Na Tehnološkom fakultetu u Novom Sadu 14. maja imali smo priliku da prisustvujemo tribini/promociji pod nazivom ‘Bezbedni liftovi’ koju je, uz podršku ljudi iz Ministarstva privrede, organizovala novosadska firma Institut za zaštitu na radu a.d. Svrha ove tribine, zapravo, je bila promocija Pravilnika o bezbednosti liftova iz 2010. godine („Službeni glasnik RS, 101/2010) kojim bi trebalo da se regulišu parametri vezani za bezbednost, održavanje i, na kraju, upotrebu liftova kojih je u Novom Sadu preko 600, a dobar dio njih stariji je od 30 ili 40 godina. O samom Pravilniku ćemo podrobnije na drugom mjestu. Ono što nas u ovom trenutku interesira jeste način na koji se o njemu govorilo, tj. način na koji naši nadležni državni organi (skupa sa svojim privatnim servisima) komuniciraju sa nama, krajnjim potrošačima vlasti iliti svojim podređenima. Kao i u slučaju Zakona o efikasnoj potrošnji koji je u februaru mjesecu po Mjesnim zajednicama promovirala ‘Toplana’, i ovdje smo imali prilike biti saznati da je ‘prelazni rok’ za ‘usaglašavanje’ (stvarnosti sa slovom Pravilnika?) istekao zaključno sa 1.1. o.g. o čemu su, pretpostavljamo, bile obaviještene firme koje se održavanjem naših liftova bave. Saznali smo i to da je prelazni rok trajao od 2011, ali nismo saznali, sem u nekoliko anegdotskih primjera, na koji način je informacija išla prema građanima, tj. u ovom slučaju – krajnjim korisnicima. Građanima se svakako može mnogo prigovoriti, jer i sami svojom inercijom, nezainteresiranošću i neupućenošću u život koji žive doprinose stanju apatije koje prevladava, ali za ovako krupne korake (u materijalnom smislu) koje svi treba da učinimo u podizanju standarda stanovanja, sigurno je da je trebalo da se i predlagači/donosioci ovih propisa više potrude. Naravno, pod uslovom da im je do onoga što su pisali stalo. No, Pravilnik je tu i nema druge nego povinovati se njegovim paragrafima. I, kao i svi paragrafi koji stoje u propisima ovakvog tipa, oni se bave tehničkim stvarima u vezi održavanja liftova, sigurnosti i nadležnih tijela/subjekata koji treba to što je propisano da sprovedu u praksi. Ali problem je ovdje što nema (ili je teško vidljiva) socijalna osnova ove tehnizacije. Koja je to materijalna podloga na koju se sad ‘naslanja’ ovakav set propisa i koji su to, na kraju krajeva, politički mehanizmi kojima se neki propis preuzet iz jedne razvijenije sredine primjenjuje kod nas? Šta stoji iza slova zakona i na koga se on odnosi, ako ne na one kojih se neposredno tiče i sa čijom realnošću teško da korespondira? Nije problem u tome što smo od predlagača i donosioca Pravilnika kao i od inženjera koji su ga predstavljali čuli niz konkretnih detalja vezanih za liftove i njihovo stanje kod nas, ali je problem u tome što smo čuli samo to. Za sprovođenje u praksu odredbi zakona o nekoj tehničkoj stvari nije dovoljno ovladati tehničkim uputstvom same te stvari, jer tehnika sprovođenja zakona nije tehnička stvar. U suprotnom ispada da će poslije ove tribine (ili niza istih po mjesnim zajednicama)  svima preostati još samo  da zasuču rukave i samoinicijativno, kao pravi čestiti domaćini i privatni vlasnici svojih stanova (a time i liftova) popune priloženi zahtjev i uplate redovni-vanredni pregled kod Imenovanog tijela (koje je, pogađate, ujedno i firma koja je organizirala čitav događaj). Konfuzno? Jeste, nego šta je. Zato hajdemo redom:

Do sada smo bili u obavezi da plaćamo redovno održavanje liftova i to, sa manje ili više uspješnosti i zavisno od primanja, činimo svi. Od početka ‘tranzicije’ iz socijalizma u ovo što se zove kapitalizmom imali smo JKP ‘Stan’ kao monopolistu koji je izvodio sve radove na održavanju zgrada u čitavom Novom Sadu. Vremenom su se počeli pojavljivati i privatni preduzetnici koji su nudili istu uslugu koristeći činjenicu da je ‘Stan’, kao javno preduzeće, više koristio kao moneta za potkusurivanje lokalnih računa u podjeli vlasti među partijama nego što je bio pravo preduzeće, što ga je i dovelo do bankrota (iz koga se sada vadi nekim dimnjačarinama i tko zna čime sve ne) otvorivši time dodatni prostor za procvat privatnika koji su iskoristili ovaj trenutak pa su firme za razne vrste održavanja postale jedan od unosnijih sektora u ekspanziji. Prema onome što smo čuli od savjetnika iz Ministarstva privrede (Mile Mitrović) na to tko može da otvori jednu takvu firmu samo Ministarstvo nema uticaja, tj. kada se u Ministarstvu krenu baviti svojim poslom (regulacijom propisa i standarda o tome ‘šta tko može’) onda se pojavi neka ‘nadinstanca’ koja sve vrati na početak i kaže ‘pusti to’, dovoljni su čekić,  šrafciger  i prostorija. Više regulacije naša tržištu okrenuta privreda u usponu ne toleriše. Dakle, održavanjem liftova faktički se može baviti bilo tko, što je isti princip koji vlada i u stanogradnji i drugim granama povezanim sa stanovanjem i održavanjem standarda stanovanja. I sada na sve to imamo Pravilnik koji tehnički podvlači crtu pod postojeće stanje i tehnički se kreće baviti socijalnim pitanjima. Ali, u opustošenoj zemlji svako je tehničko pitanje odmah i socijalno. Zašto je to tako? Zato što se ne može ignorisati zajednica na koju se neki zakon, uredba ili pravilnik primjenjuju ukoliko se želi bilo šta urediti. Zato što se ne može, u stvarima Pravilnika koji zadire i u pitanja plaćanja održavanja, ne postaviti pitanje osnove iz kojih su ta plaćanja moguća, dakle privrede i situacije u kojoj se većina onih koji se voze liftovima nalaze. Treba li ići toliko daleko sa dekomponovanjem ovih konstrukcija i reći: vožnja liftom razlikuje se od vožnje službenim kolima onih koji tvrde kako svi treba da budu jednaki pred i pod zakonom. U toj silnoj jednakosti, neki su osuđeni da se voze samo liftom, A uskoro, kako stvari stoje, ni to neće biti moguće. Dalje, Pravilnik uvodi novinu koja se ogleda u tome da je svaka Skupština stanara (koja se određuje kao ‘vlasnik lifta’) dužna da, pored redovnog održavanja koje se plaća na mjesečnom nivou ovlašćenom serviseru, sada plati Institutu redovan godišnji pregled, kao neku vrstu kontrole servisera, i na temelju toga dobija ‘tehničku dozvolu’ za lift i njegovu upotrebu u periodu od godinu dana. Ukoliko Imenovano tijelo (na teritoriji čitave Srbije postoje samo tri licencirana ‘kontrolora’, od okojih su dva u Beogradu dok je pomenuti Institut iz Novog Sada) utvrdi nedostatke ono nalaže da se oni otklone, a ukoloko se to ne desi ono može donijeti odluku da se lift stavi van pogona do daljnjeg a vlasnik lifta kazni zbog neispravnosti. Ostaje donekle nejasno (a iz iskustava predsjednika skupština stanara koji su se već imali prilike susresti sa odredbama ovog Pravilnika da je njegova primjena dosta iskomplikovana i neregulisana) tko je kome dužan dostaviti izvještaj o (ne)ispravnosti, tko zaustavlja lift (serviser?) i kome je u interesu da je lift ispravan ili neispravan, jer pored deklarativne zainteresiranosti za bezbjednosti i zdravlje korisnika liftova, trebalo bi moći zamisliti situaciju u kojoj će serviser, kada dobije negativan izvještaj o kakvoći lifta za čije održavanje prima ne malu naknadu, zaustaviti lift i dovesti sebe u situaciju da, ukoliko stanari nemaju novca za popravke, lift ostane van pogona a serviser bez primanja… što bi, sa aspekta tržišne racionalnosti, bilo krajnje neodgovorno ponašanje. Nama je, dakle, ovim Pravilnikom, na tehniciziran način saopšteno (još jednom) da smo mi privatni vlasnici svojih stanova i liftova i da se u skladu sa tim moramo i ponašati. Da se ne igramo socijalizma i da ne politiziramo stvari neumjesnim pitanjima o svojim (mahom nepostojećim) primanjima, jer tako unosimo nelagodu kod naših domaćina (privatnih preduzetnika, inžinjera i univerzitetskog osoblja) koji su nas tako toplo primili i poklonili nam olovku, blok i formular zahtjeva za godišnji pregled, kao što neprijatnim činimo i boravak naših gostiju iz Ministarstva koji su na proputovanju kroz zemlju kojom bi trebalo da zajedno sa nama upravljaju i koji će, da stvar bude potpuno ogoljena, uskoro jedini i moći da plate liftove i njihovo održavanje, pošto će jedini u ovoj državi oni primati platu. A mi što nas vozaju liftovima? Jedna mlađahna službenica (možemo samo pretpostaviti da je iz Ministarstva jer se javila iz prvog reda, rezervisanog za državno osoblje) na pitanje jednog od predsjednika skupštine stanara sa Detelinare (slučajno?) o tome kako da obezbijedimo da funkcionira lift ugrađen prije 40 godina u dvanaestospratnici u kojoj su mahom penzioneri i nezaposleni, dala je veoma indikativan i u sadašnjoj konstelaciji tehnizacije politike jedini ispravan odgovor: „Pa isključite onda lift! Onaj ko ne može da plati neka ide peške!“