Tranzicijski pokret kao model lokalne inicijative

O dobrom početku za održive zajednice

Na seminaru `Dobar početak za održivu zajednicu` održanom u Zagrebu sredinom marta, okupilo se tridesetak predstavnika udruženja i pojedinaca zainteresovanih za tranzicijske inicijative. Na prvom skupu ovog tipa u Jugoistočnoj Evropi, koji je organizovala Hrvatska permakultura uz podršku Zelene akcije, srela su se udruženja i inicijative dosledne ekološkom samoosvešćivanju i pravednijim ekonomijama. Tranzicijske inicijative svoj koncept zasnivaju na lokalizaciji i solidarnosti, koje vode ka društvenoj promeni i odgovorima na energetsku krizu, ekonomsku krizu i klimatske promene. U svetlu tih aktuelnosti, ove grupe svoju praksu i delovanje usmeravaju na ekonomsku i ekološku otpornost (resilience) lokalnih zajednica i sredina. Učesnici su došli iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i na seminaru su se pobliže upoznali sa metodama i obrascima tranzicijskog pokreta. Bilo je dosta reči o tome kako taj koncept prilagoditi lokalnom kontekstu i ovom delu Evrope.

Jedna od važnijih tema na seminaru bilo je međusobno umrežavanje i udruživanje. Ono je moguće, tek nakon pojedinačnog uvida u koncept i prihvatanja vrednosti predstavljenih tranzicijskih alternativa. Razgovaralo se o izazovima delovanja u lokalu, ali su se takođe nudila i predlagala rešenja koja su negde već zaživela u praksi, kroz participativno upravljanje i horizontalno samoorganizovanje građana.

U okviru tranzicijskih inicijativa, pojavljuju se brojne metode i rešenja, koja u odgovoru na pretpostavljenu i očekivanu krizu dostupnosti resursa nafte i uglja (što bi bila teza peak oil–a), osnažuju lokalne ekonomije koje direktno ne zavise od takvih resursa. Rečju, razvijaju se perspektive prelaska, tranzicije na postkarbonsko društvo i otporne zajednice.

Voditeljica treninga tranzicijskih inicijativa Gordana Dragičević iz Hrvatske permakulture, napominje da se ni ne zna kako će te inicijative izgledati za nekih desetak godina. To su modeli koji se razvijaju na primerima. Kroz praktičan rad, samoorganizovanje i zalaganje pojedinaca traže se efektna rešenja za ekonomske, ekološke i postojeće socijalne probleme u lokalnim zajednicama. U razgovoru sa njom otkrivamo i druge pojedinosti ovakvih oblika društvenog delovanja.

-Šta je to tranzicija ka postkarbonskom društvu, a šta predstavlja `peak oil`?

-`Peak oil` je možda sretna okolnost, jer ko zna šta bi ljude potaknulo da se konačno samoorganiziraju i prestanu trošiti, trošiti, trošiti. Možda je `peak oil` jedina prilika koju imamo zapravo, jer ljudima je preapstraktno misliti o klimatskim promenama, ali ako ih lupimo po džepu, ili ako nema dovoljno goriva, e onda će početi razmišljati.

-Razmišljati tranzicijski, na neki način?

-Pa automatski tranzicijski, zato što tranzicija podrazumjeva lokalizaciju. Ako nemaš benzina, ako imaš manje hrane zato što se ništa više ne može uvesti iz daleka, automatski se ljudi lokaliziraju, zapravo uzgajaju hranu koju imaju, pobrinu se za svoje energetske potrebe lokalno, i počnu drastično štediti.

–Ovo je `Dobar početak za održivu zajednicu`

-Da, nismo mogli doslovce prevesti. Englezi su to nazvali `Transition launch`. Nemamo odgovarajuću riječ. Dakle, radi se o nekakvom osnovnom tečaju za ljude koji su aktivni u zajednici, ili jako motivirani da se aktiviraju u zajednici i aktivni u tranzicijskim grupama. To su lokalne grupe koje zajedno rade na stvarima koje potiču lokalalizaciju, koje potiču smanjenje potrošnje ne samo goriva, nego potrošnje bilo čega što odbacujemo, plastike ili bilo čega što ne možemo reciklirati. Ima ljudi koji se bave uzgojem hrane, ima ljudi koji su započeli inicijative urbanih vrtova, ljudi koji žele početi razmjene bez novca, permabliceve, svakave stvari. Neki od njih su već aktivni u svojim zajednicama, neki su sada dobili ideje. Ovo je prvi puta da smo ovako nešto organizirali, ne samo u Hrvatskoj, nego u ovom djelu Evrope. Odaziv na tečaj je bio ogroman i grupa koja se ovdje okupila je bila odlična. Bilo je puno dobrih razmjena ideja. I moram spomenuti da sam prvi put u nekakvoj grupi, na nekakvom susretu tranzicijskih grupa, a da se nije potrošilo ništa vremena na kukanje, nego je sve bilo konstruktivno, svi su bili motivirani i pozitivni i eto, znatiželjna sam šta će se dalje razvijati.

-Kolika je prilagodljivost tranzicijskih delovanja na ovdašnje društvene okolnosti, s obzirom da je koncept začet u Velikoj Britaniji?

-Mene osobno oduševljava da tranzicijska mreža, tranzicijski pokret, ne samo da nisu hijerarhijske organizacije koje bi naređivale nekom kalupe i šablone u koje se moraju ugurati, nego cijeli taj sustav, cijela ta mreža jako dobro prihvaća feedback. Svi materijali su razvijeni uz feedback polaznika tečaja i voditelja tečaja i svih zajednica, i ti tečajevi ne samo da se poboljšavaju iz godine u godinu, nego zapravo ohrabruju inicijative na terenu i trenere da tečaj prilagode onome što je bitno i što je relevantno za zajednice u kojim djeluju. Znači, ubacili smo puno naših bližih primjera i dodali smo neke stvari. Posebno moram naglasiti, pokrili smo participtivno odlučivanje i kako funkcionišu horizontalne grupe, jer je to nešto što je na ovim prostorima još uvjek nova stvar i ljudi ne znaju kako to koristiti. Čak znam dosta grupa koje rade super stvari, ali kad se treba nešto dogovoriti idu na donošenje odluka glasnjem, što je vjerojatno vrlo loše, jer samo po sebi glasanje znači nekakvu hijerarhiju, zapravo dominaciju većine. A postoje puno bolji načini dogovaranja, da su ljudi zadovoljniji, da se brže dogovore i da kvalitetnije kasnije surađuju, jer se ljudi osjećaju da ih je grupa čula. Zapravo smo vježbali ne samo kako raditi stvari, nego kako slušati, kako se povezati i sa zajednicom, a i sa grupom ljudi sa kojom radimo.

-S obzirom da se govori o delovanju u grupama i inicijativama, kako se pojedinac uklapa u tranzicijski pokret?

-Unutarnja tranzicija je takođe važna jer ako ne znamo što nama treba, koje su naše potrebe, onda nećemo moći niti kvalitetno komunicirati sa svojom grupom, a vjevojatno se nećemo niti moći dovoljno motivirati na aktivizam. I unutrašnji rad u tranziciji je prilično bitan, ali važno je zapravo da grupe ne prakticiraju samo unutrašnju tranziciju, jer onda se bavimo samo sobom. Važno je da sve grupe imaju neki element bavljenja procesom rada, što spada u unutrašnju tanziciju, ali svrha je toga da nam svima pomogne da neke veće stvari u društvu postignemo.

Tranzicija je prvenstveno društveni pokret, to je pokret koji je vrlo optimističan i radi na stvaranju nove kulture. Pokret ne tvrdi da apsolutno zna točno što je to novo što će nas izvući i što će biti bolje, ali nudi rješenja i uči iz feedbacka, uči čak iz neuspjeha, i horizontalno i kvalitetetno surađuje sa inicijativama na terenu.

-Koji moguću poziciju mogu da izaberu tranzicijski pokreti, kao društveni pokret koji funkcioniše unutar sistema? Da li je to naspramnost, margina, participacija?

-Ja čak ne bih rekla da trazicijski pokret funkcioniše unutar sistema, nego pararelno. Razvija rješenja pararelno sa ovima rješenjima koja nam se nude, i vjerojatno će vrijeme pokazati koji sistem zapravo daje bolje rezultate. Ono što smo primjetili u tranzicijskom iskustvu je da kad lokalna grupa, lokalna inicijativa osmisli nekakva rješenja za zajednicu koja stvarno rješavaju probleme sa životnom sredinom, sa ljudskim odnosima, sa ekonomijom također, a da su to jeftina rješenja, onda se vrlo često događa da političari to ne samo deklarativno podrže, nego zapravo i počnu ulagati i neke novce u takve oblike suradnje u zajednici. Na kraju krajeva, velika ekonomska kriza znači sve mršavije budžete vlada i lokalnih vlasti, i njima je u interesu da se ljudi samoorganiziraju. Međutim, u tranziciji mi zapravo ne čekamo niti njihovo odobrenje, niti nikakav njihov blagoslov da radimo to što radimo. U nekim slučajevima čak radimo stvari koje momentalno nisu definirane zakonom. Zato što imaju smisla, i jednostavno nije da su loše, nego se niko do sada nije sjetio definirati ih zakonom, recimo urbane vrtove, ili neke oblike ekonomije razmjene.

-Tranzicija je neodojiva od ekonomije i ekologije

-To je po definiciji tako, svi mi moramo živjeti od nečega, znači potrebna nam je nekakva ekonomija, čak ako nije to novac, potebna nam je nekakva razmjena, jer nitko ne može biti u potpunosti samoodrživ, samodostatan, ali važno je da se te potrebe namire na način koji ne radi štetu okolišu, na način koji ublažava klimatske promene, a ne da ih potiče. Znači to je to, tranzicija je zapravo odgovor zajednice na klimatske promene, energetsku krizu, ekonomsku krizu. Ono što se pojavilo nakon pokretanja tranzicijskih inicijativa, pokazalo je da bi se zapravo i društvena kriza velikim djelom mogla rješti na isti način na koji se rješava ta energetska i ekonomska.

 

-Kako se tranzicija odnosi naspram pojedinih društveno političkih ideologija, i da li dotiče i taj nivo stvarnosti?

-Ja ne znam kako svi tranzicijski aktivisti komuniciraju oko takvih stvari. Svatko ima neka svoja uvjerenja. Ono što bih ja rekla, tranzicijski pokret je nadasve praktičan…Mislimo da zapravo treba razvijati nove modele, prvenstveno to da vlast treba biti participativnija. Vlast je po definiciji hijerarhija, a mi razvijamo nehijerarhijske modele, što znači tu ima nekih dodirnih točaka sa anarhizmom, ali opet ovisi kako ljudi sebi definiraju anrhizam. Ne u smislu kaosa, nego u smislu toga da se zajednica sama participativno dogovara, a ne da čekaju nekakvog gazdu, šefa, predsednika, da im kaže, da im naredi što da rade. Ja znam spomenuti ljudima, da u ovakvim horizontalnim grupama, ekvivalent vođe je dogovor. Znači, radimo ono što se dogovorimo i svjesna sam da je tako u anarhističkom pokretu od početka bilo, a onda opet postoje razne struje. Mislim da se tranzicijski pokret zapravo ne zamara time, kako na koju stanu se definirati politički, bitnije je da se radi. Sigurna sam da na lokalnom nivou ljudi komuniciraju i sa bilo kojom strankom koja je na vlasti, koja je zapravo spremna nešto konkretno napraviti. Ali to je samo i isključivo na lokalnom nivou. Ideja je da društveno uređenje ne bi smelo biti diktirano `odgozgo`, nego `odozdo`. Da kroz participaciju zajednica sama gleda što njima treba, da li im treba škola, dom zdravlja, da li im treba zgrada, sustav brige za starije i nemoćne, i kakva ekonomija im treba. To je poanta, da se krene od lokalne zajednice i od samoorganizacije. E sad, dugoročno bi bilo super, i to je cilj, da se svi ti modeli, ako budu funkcionalni, isfiltriraju prema gore. Uzbudljivo je razmišljati kako bi takva država izgledala. Vjerojatno bismo jednom došli do toga da zaključimo da nam država i ne treba.

-Šta je novina, u odnosu na postojeće i već oprobane oblike samoorganizovanja društvenih grupa i zajednica, poput brojnih primera komuna, eko sela, raznih drugih društvenih alternativa?

-Ima nekih preklapanja i nekih razlika. Ono što je novo u društvu, u odnosu na ove neke zajednice, je to da se u tranziciji ne organizujemo na taj način da se odlučimo pobjeći iz sistema, pobjeći od ljudi, pobjeći iz gradova i biti samodostatan. Tranzicija ključno funkcionira unutar zajednica koje već postoje. Znači, nije nam ideja samo osnovati svoju zajednicu u kojoj ćemo mi lijepo živeti, a naravno da želimo lijepo živeti. Ali, ako to radimo i izoliramo se onda smo zapravo ostavili sve te gradove i sela u ovom sistemu kakav zapravo je, a loš je. Tranzicija je jedan društveni eksperiment koji radi na terenu u već postojećim lokalnim zajednicama, bile one urbane ili rurarlne. I to je nova stvar, zato kažem, to je društveni eksperiment, prima se feedback, uči se i od uspjeha i od neuspjeha i zapravo mi ne znamo kako će tranzicija izgledati za deset godina.

-Da li onda vlada nestrpljenje i da li rad u lokalu treba da se na neki način ubrza?

-Lokalne zajednice, kako stanovnici, tako i uprava, su vrlo inertni, ali to je činjenica, živimo tu i naš je izbor. Ako postanemo nestrpljivi, onda verovtno trebamo otići malo u prirodu i šetati, ili se zabavljati nekako da se napunimo ponovo energijom da nešto radimo. Ali iako se nekad čini možda i uzaludno, dugoročno gledano ipak se događaju promene. To znaju sve neprofitne organizacije koje se bave bilo kakvim lobiranjem, ili promjenom društvnih obrazaca, ili promjenama svjesti, svima nam je jasno da je to jedan dugotrajan proces, samo ga treba izdržati. Izgleda da nema tog problema sa izdržavanjem za tranziciju. Sve više ljudi interesira, za razliku od drugih oblika aktivizma, kao što je protestni aktivizam. Barem u ovim našim krajevima.

-Aktuelnosti traže društveni angžman

-Tu se moram nadovezati na permakulturu, a tranzicija je nastala iz permakulture, gdje jedan od osnovnih principa- problem je rješenje. Znači umjesto da tražimo nekakva rješenja koja možda funkcioniraju u Kini, Čileu, ili gdje, idemo gledati što nam taj naš problem kaže, i na koji način ga možemo zapravo preoblikovati i vidjeti da može biti i rješenje.

Tranzicijske inicijative su jedan od novijih modela udruživanja ljudi u lokalne zajednice. Za sada su se pokazale kao pogodan način uopštavanja i zbira lokalnih inicijativa, koje postoje i bez ovakvog naziva. To bi bile sve one progresivne i afirmativne grupe koje predlažu i uvažavaju rešenja i deluju u skladu sa idejom ekološke i ekonomske odgovornosti spram sopstvenog okruženja. Ukoliko deluju zajedno, utoliko su efikasnije. Tranzicijski koncepti svakako, mogu biti dobra podloga i polazište za efektivna delovanja u lokalu.

#

 

Reč učesnika

Alternativne produkcije iz Maribora

Kao srodan primer tranzicijskih ideja, osnaživanja lokalne zajednice, u Mariboru već par godina deluje centar Tkalka. Staša Dabič Perica iz Centra alternativne i autonomne produkcije CAAP, objasnila je kako se od zainteresovanosti za gradsko baštovanstvo stiglo do alternativnog poslovnog centra, za svega nekoliko godina.

-Nastanjeni smo u zgradi koje se zove Tkalka, ili tkalja po vašem. To je alternativni poslovni centar, kao neki community centar. Ima oko 40 organizacija i 130 ljudi koji rade svakodnevno tamo. Inače se mi, kao naša udruga, bavimo podrškom socijalnog poduzetništva i zadruga, fasilitacijom različitih grupa, kojima pomažemo u procesu stvaranja poduzeća ili neke društvene inicijative i upravljanju coworking centra kojeg smo napravili. Trudimo se da napravimo što više događaja i da povežemo ove ljude koji su u zgradi i izvan nje, da se širimo i van, da počnu ljudi praviti neke nove zajedničke produkte, ili usluge ili projekte ili što god bilo, neka radna mesta.

Za sad je imamo jedno poduzeće koje je nastalo kao rezultat ovog povezivanja, ali inače ima povezivanja na svakodnevnoj bazi. Ne znam, nekome treba printer, onome treba dizajner, i tako, sve možeš u kući naći. Imamo u podrumu fablab, tamo imamo 3d printere, cnc laserske rezače, ima svega. Na zadnjem katu je studentski radio, a ima i ova preša za konoplju, jer rade tamo ulje, tako da svega po malo, od a do ž. I neka krajnja vizija nam je da se da se povezivaju ljudi, da to postane nešto normalno, da je suradnja neki način koji se obavezno radi.

Priča je takva da je sve počelo kad je Maribor bio evropska prestonica kulture, tad je bilo puno novca, puno svega i počeli su ovi programi od urbanih vrtova, čuvara sjemena, neke mobilnosti, projekti sa biciklima, ali kad je to prestalo nije bilo više financiranja. Ostali su ljudi koji su na sreću imali snage da u lošim vremenima, kad nije bilo nekih sufinanciranja, nastave da rade što im je bitno. I tada smo isto otkrili da sve treba da ima i neki tržni dio, da ne zavisiš uvjek u javnom novcu, jer onda možda nekad moraš i u kompromis da skreneš, ili u takve neke stvari birokratske, tako da smo posle ušli u socijalno poduzetništvo, pa da bi svako više manje bio samostalan.

#

Zadrugarska energija

Na istom cilju, jačanja i samoudruživanja radi i grupa iz Zagreba, okupljena u Zelenu energetsku Zadrugu ZEZ. Zamisao kako da budemo ekološki i energetski efikasniji u lokalu, ali i teškoće na koje se pri tom nailazi, predstavio je Zoran Kordić iz ove zadruge.

-Radi se o tome da mi nismo klasična energetska zadruga, koja sad ima sedam zadrugara, od kojih svako ima nešto šumskog otpada ili nečega, pa ćemo to dati u skupinu, u sabirni centar za biomasu, pa će to ići u nekakve tvornice za biomase, pa ćemo svi od toga nešto zarađivati. Mi smo drugačiji tip zadruge, nudimo konsalting uslugu, kako da neko osnuje zadrugu na svom području. U tom procesu, možemo ponuditi poslovni plan i kako se može profitirati od osnivanja energetske zadruge. Kasnije recimo, kad dođe vreme zarađivanja, kad se od te energije ima nekakva zarada, onda smo mi neki koji uzimaju 1-2 posto od toga, za naše funkcioniranje. To je recimo nekakav model koji je nama u glavi, ali koji se pokazao problematičan, jednostavno, gdje god smo došli. Probali smo svakavih tehnika, i nismo nikad išli na uvjeravanje, ili ne znam šta, nego više onako da probamo, znamo da je ta živa sredina, pa evo mi to ponudimo. A bilo je prilično nepovjerenja, ne toliko prema nama, koliko među građanima, nekako unutar njih. Čak i te zajednice koje su otišle korak dalje, da bi tu mogla nastati energetska zadruga, u nekom času su se raspale. Kasnije smo saznali, radi nekakvih internih njihovih nesuglasica, nepovjerenja, da ako ja sad dam lovu, da će ovaj drugi isto dati…Teško je upravo uskladiti sve stanare da zajedno idu ka jednom cilju.

Na primer, ideja je da građani krenu zajedno u pothvat naručivanja recimo solarne opreme, i naravno desi se da od proizvođača te opreme dobiju rabat 20-30 posto, jer nisu išli na jedan komad nego na dvesto komada. To je najočitiji, najjednostavniji oblik, i recimo prednost nekakvog takvog udruživanja. Uključen si sa nekim u zadrugu, ne radi istih vrednosti, ili sveg onog što smo pričali ovdje, nego imamo jedan zajednički interes da nabavimo tu opremu po jeftinijoj cijeni, recimo.

Velim, zadruga u našem nekakvom možda idealnijem gledanju je skupina ljudi na istom području djelovanja sa idealno istim resursima. Skupimo to u sabirni centar, u nekakvu našu hrpu i s tim resursom upravljamo promišljeno. Da li je elektrana na biomasu, da li neki drugi oblik iskorištvanja te biomase, ali zapravo, skupa ulažemo u nešto da bi se to skupa nama vratilo. A opet, ideja je obnovljivi izvor energije, znači neka pozitivna strana svega.

#

Dobre ekonomije

Teme se na svojevrsan način nadovezuju i u praksama dobre ekonomije, one ekonomije koja u obzir uzima ne samo profit nego i dobrobit zajednice. To je jedan od mogućih načina samoodrživog delovanja u lokalnoj zajednici, gde se delovanje razvija u smeru socijalnog preduzetništva, pa nadalje i u kooperative. O radu Platforme za dobu ekonomiju u Hrvatskoj ispričala nam je Antonia Banović iz Klastera za eko-društvene inovacije i razvoj Cedra Hr.

-Ideja Platforme za dobru ekonomiju je da zajedno objedini četri teme. To su hrana (proizvodnja i distribucija), zatim energija i to kako ljudima pokazati kako mogu uštjedeti energiju, ili proizvoditi energiju u svom vlastitom kućanstvu. Treća tema platforme je `reuse`. To je termin pretpostavlja recikliranje i ponovnu potrebu materijala. Kreativnu ponovnu upotrebu, kroz neke vidove društvenog poduzetništva. Četvrta tema je centar za dobre ideje, gdje bi se prikupljale ideje građana i općenito drugih udruga, i usvajale, prihvaćale, dorađivale, integrirale u rad platfome.

Platformu objedinjuje 14 udruga i sada je u nekoj fazi ispitivanja tržišta, markiranja, mapiranja postojećih aktera. Kreće se i sa nizom predavanja o ovim temema. Postojeće zadruge, dio su platforme. Zelena energetska zadruga ZEZ, Zadruga za etičko financiranje, Zadruga za dobru ekonomiju, a što se tiče teme hrane, postoje udruge eko proizvođača u raznim gadovima u Hrvatskoj. Te postojeće prakse će se na neki način jačati i ići će se ovu prvu godinu na jačanje njihove infrastrukture. Tako da će se gledati kako se mogu iskoristiti neki napušteni prostori ili prostorije, da u tim prostorima i područjima zapravo zažive neki centri koji će trajnije se baviti tim stvarima. Mi kao platforma doskačemo tu sa nizom savjetnika, edukacija, gdje pomažemo ljudima kako se organizirati, kako te modele uspostaviti. Unutar teme hrane je već krenuo jedan projekt `Hrana za dobro`, gdje putem internet aplikacije povezujemo proizvođače sa kupcima. Imamo jedno mjesto u Zagrebu gdje svaki tjedan možete naručiti hranu, i proizvođači vam dostave hranu. Isto tako organiziramo i eko plac svaki tjedan. Ideja je da takva stvar zaživi i u svim drugim gradovima, koje ćemo onda posećivati.

Dobra ekonomija se u tom smislu definira kao ekonomija koja ne gleda samo na profit, nego gleda da taj profit investira u dobrobit zajednice, i u tome uključi cijelu zajednicu. Znači da nije ekskluzivna ekonomija, nego ekonomija dostupna svima.

#

Opšti utisak sa ovog Dobrog početka za održivu zajednicu je da priča treba da se nastavi i proširi. Za sada su se predstavili načini kako najpre doći do nekih suvislih rešenja u lokalu, promišljenih kroz principe tranzicijskog pokreta. Takođe, u okviru tranzicijskih modela sluti se i način kako povezati ove pojedinačne inicijative, da bi međusobno komunicirale dalje, kao mreža i kao pokret. Pararelni i kreativni skup pokušaja lokanih grupa da naprave iskorak od ponavljanja i recikliranja postojećih društvenih paradigmi, zaslužuje pažnju i zbog namera kojma se rukovode. Tranzicija i put ka lokalnim zajednicama koje ne koriste fosilna goriva, koje su ekološki i ekonomski odgovornije. Prepoznate kao takve i povezujući se kao srodne, tranzicijske grupe jedne kod drugih vide i podršku i ohrabrenje. Rade se rešenja, od malog ka širem.

Mihajlo Vujasin