IMG_za izvestaj

Grupa za konceptualnu politiku

Domen stanovanja se bitno menja usvajanjem i primenom novog Zakona o stanovanju, pre svega kada je u pitanju upravljanje zgradama i skupštinama stanara, koje sada nose naziv „stambene zajednice“. Registrovanje stambenih zajednica koje je u toku mogli bismo prihvatiti i kao korisnu, jer ona za stanare i ljude može da pokrene procese angažovanja oko održavanja zgrada u kojima žive i u smislu politike i organizovanja – procese odlučivanja po tim pitanjima. Međutim, ipak kao legalni mehanizam države, on raznim nametima odgore pada na pleća stanara, koji kao vlasnici stanova bivaju jedini potpuno odgovorni za niz postavljenih obaveza. U situaciji visoke nezaposlenosti i niskog standarda ljudi, održivost stanovanja je smeštena u privatni domen, iako po novom Zakonu o stanovanju ono treba da bude od javnog interesa. Drugim rečima, kao stanari se suočavamo sa propisanim obavezama i nametima, ali sa odgovornostima kao pojedinci. I ako u tome učešće države izostaje, čime se obezbeđuje javni interes stanovanja? Ne možemo prihvatiti da je sâmo propisivanje obaveza, nameta i odgovornosti stanarima ono što se smatra i naziva javnim interesom.

Problemi oko registrovanja stambenih zajednica

Prve efekte novog Zakona o stanovanju osetili smo odmah po njegovom usvajanju u decembru 2016. godine, kada su i pokrenute „Javne skupštine stanara“, tačnije javne tribine koje kao organizovani građani i bivši predsednici skupština stanara organizujemo u mesnim zajednicama kao javnom prostoru za građane sa teritorija koje obuhvataju i koje treba da budu otvorene za organizovanje ljudi – i po pitanju stanovanja.

Na prvoj održanoj Javnoj skupštini stanara u mesnoj zajednici Jugovićevo na Detelinari u Novom Sadu 17. oktobra, građani su, između ostalog, bili zainteresovani za način na koji se registruju stambene zajednice. S obzirom da se krajnji rok za njihovo registrovanje približava i s obzirom da je do sada u Registar stambenih zajednica sa teritorije Novog Sada upisano svega oko 400 zgrada (a procena je da ih ukupno ima oko 3.000), postaje jasno da građani zapravo nemaju informaciju o ovom postupku, te se postavilo pitanje ko treba da im je pruži. Tragom pitanja građana, došli smo do stranice koja to pojašnjava, a deo je zvaničnog sajta grada Novog Sada, dakle lokalne samouprave koja obavlja registrovanje i pridruživanje podataka o stambenim zajednicama centralnom registru, i može se naći na ovoj adresi: http://www.novisad.rs/lat/obavestenje-o-registraciji-stambenih-zajednica.

Istovremeno smo postavili pitanje: čiji je to posao – obaveštavanje građana o ovoj proceduri i obavezi? Naš, čime bismo preuzeli ulogu države i njenih uprava? Ili pak lokalne samouprave i njenih organa, među kojima su i mesne zajednice, koje bi trebalo da su u neposrednom kontaktu sa svojim građanima i njihovim potrebama? Mislimo da je rešenje u ovom poslednjem, a da je naša uloga ona koja će zajedno sa ljudima tumačiti i problematizovati nepravilnosti koje uočavamo u primeni odredbi ovog zakona, a koje će direktno uticati na život građana. Iako je stanovanje oblast koja je ovim zakonom obuhvaćena, ono čime se mi bavimo je zajedničko sticanje kompetencije ljudi za razumevanje mehanizama države i shodno tim uvidima, generisanje zajedničkih političkih akcija kojima se nadilazi uobičajeno shvatanje politike i političkog angažovanja ljudi – najčešće i gotovo isključivo putem glasanja na izborima.

Naime, potaknuti upitom građana, proučili smo način registrovanja stambenih zajednica i njegove procedure, uključujući „Pravilnik o sadržini registra i dokumentaciji potrebnoj za registraciju i evidenciju podataka o stambenim zajednicama, kao i načinu podnošenja podataka i dokumenata“ („Sl. Glasnik RS“, br. 49/2017) i u njemu smo, kao i na navedenoj Internet stranici lokalne samouprave naišli na usklađen podatak iz člana 7 ovog Pravilnika, gde stoji da se: „Uz prijavu za upis podataka i dokumenata o stambenoj zajednici prilažu se: 1) zapisnik sa sednice kada je doneta odluka stambene zajednice o izboru upravnika ili odluka o poveravanju poslova upravljanja profesionalnom upravniku, itd.“. Dakle, po ovoj informaciji upisu podataka o stambenoj zajednici, tj. njenoj registraciji, prethodi održavanje sednice na kojoj se donosi odluka o angažovanju upravnika, bilo da je on iz redova stanara ili profesionalni. Međutim, u članu 12 istog Pravilnika koji se tiče podnosioca prijave stoji da: „Podnosilac prijave za upis stambene zajednice, upis ili promenu upravnika, odnosno registraciju i evidenciju promene ili brisanja drugih podataka o stambenoj zajednici i zgradi, može biti: 1) lice ovlašćeno odlukom stambene zajednice za podnošenje prijave u Registar, ukoliko prijavu ne podnosi izabrani upravnik stambene zajednice, itd.“. Čini nam se da su ova dva člana Pravilnika kontradiktorna u smislu da kompletirana dokumentacija za registraciju stambene zajednice već treba da sadrži zapisnik sa konstitutivne sednice i izabranog upravnika, dok se kasnije navodi da to može biti i lice koje je stambena zajednica ovlastila za registraciju – pretpostavimo nekoga od stanara.

Razjašnjenje ove zabune smo potražili u Zakonu o stanovanju i održavanju zgrada. U njegovom članu 40 koji govori o organima stambene zajednice i njihovom formiranju, navedeno je da stambena zajednica u roku od 60 dana od dana sticanja svojstva pravnog lica mora održati prvu sednicu skupštine na kojoj se bira upravnik, a saziva je lice koje je do donošenja ovog zakona vršilo dužnost predsednika skupštine zgrade, odnosno saveta zgrade, a ukoliko takvo lice ne postoji, bilo koji vlasnik posebnog dela zgrade. Dakle, ovim članom zakona je razjašnjeno da upisu ili registrovanju stambene zajednice ne mora da prethodi niti konstitutivna sednica, niti izbor upravnika ili profesionalnog upravnika. Jedino što mora je da se sednica održi 60 dana nakon registrovanja stambene zajednice.

Kako čitati ove propise i na koji način delovati kada vidimo da su oni u kontradikciji? Mišljenja smo da je ovde na delu odudaranje primene zakona u lokalnim samoupravama od samih članova zakona koji ovu oblast uređuju. Štaviše, mišljenja smo da se ovim odudaranjima igra na neobaveštenost građana koji kao takvi zakon treba da prihvate i svakodnevnim praksama sprovode, čak i u situaciji kada prepuštaju upravljanje svojim zgradama profesionalnim upravnicima. Tako se čini da sama država nema interes da obaveštava ili edukuje građane kada je ova procedura u pitanju, jer deo tog interesa nije njihovo angažovanje na procese odlučivanja u njihovim zgradama i stambenim zajednicama, već pripuštanje ovog terena ekspertima, tj. licenciranim profesionalnim upravnicima. Naime, mišljenja smo da uočeno odudaranje odredbi pravilnika od članova zakona zapravo ima svoju ulogu, a ona je da se usled neobaveštenosti građana umanji njihovo angažovanje u procesima odlučivanja u sopstvenim zgradama. Ali, ono što je važno istaći je da građani mogu međusobno da se obaveste i da ohrabreni na taj način stečenim znanjem prave prostora za procese odlučivanja – počev od toga da stambenu zajednicu svaki pojedinac i stanar zgrade može da registruje i time ispoštuje zadati vremenski rok za ovu proceduru, a da nakon tog procesa sledi održavanje konstitutivne sednice stambene zajednice na kojoj stanari odlučuju o izboru upravnika svoje zgrade i o drugim telima, komisijama, aktima, kojima će po svojoj meri urediti sopstveno neposredno okruženje.

 

Štampaj ovu stranicu