IMG_46-2

Osnovna razlika između Srbije i Nemačke u pogledu stanovanja se ogleda u tome što je Nemačka podstanarsko društvo: 80% stanara nalazi se u podstanarskom odnosu, dok su svega 20% njih istovremeno i vlasnici stanova (ili kuća). Otuda visina stanarina predstavlja jedno od najznačajnijih socijalnih pitanja u ovom delu kapitalističkog centra. A kakvi su trendovi, najbolje govori podatak da u poslednjih 20-25 godina u većini nemačkih gradova stanarine neprestano rastu: u odnosu na početak 1990-ih kirije su u proseku porasle za 63%, a samo poslednjih godina su rasle u proseku 5-10% godišnje, dok su plate istovremeno ili stagnirale ili zabeležile pad.

U nekim sredinama, pogotovo u velikim gradovima kao što su Berlin, Minhen, Frankfurt, Hamburg i Bremen, došlo je do prave krize stanovanja, s obzirom na to da je gradska populacija u porastu, a broj stambenih jedinica pristupačnih ljudima sa slabijim ili prosečnim prihodima se sve više smanjuje. Raste potražnja, pa rastu i cene, koje se povećavaju naročito prilikom promene stanara t.j. prilikom sklapanja novih ugovora, što za velik deo populacije predstavlja sve nepodnošljiviji teret.

Najveći krivci za ovakav razvoj situacije su lokalne gradske uprave: prateći neoliberalnu logiku „deregulacije“, one su u poslednjih četvrt veka prodale 90% državnog stambenog fonda velikim kompanijama, prepustivši im tako upravljanje ovim segmentom života, a privatne kompanije (najčešće veliki investicioni i stambeni fondovi) su započele trend konstantnog povećanja stanarina i sve češće prodaje stanova za iznajmljivanje individualnim vlasnicima. Osim toga, značajna je i uloga građevinske industrije, koja se fokusirala isključivo na luksuznu sanaciju starih i gradnju pretežno luksuznih novih objekata, što je, kad se u obzir uzme podatak da je od 1995. godine gradnja socijalnih stanova skoro u potpunosti zamrla, u celini izmenilo strukturu stambenog fonda u Nemačkoj.

To je sve vodilo procesu prave zamene populacije u mnogim gradskim zonama, jer je došlo do potiskivanja određenih grupa stanovništva (siromašnih, nezaposlenih, starih, porodica sa većim brojem dece, samohranih majki itd.) na obode gradova, u prigradska naselja i tzv. „neatraktivne kvartove“. Na njihovo mesto naselili su se oni većih platežnih mogućnosti (dobrostojeći studenti iz zapadnonemačke provincije, dobro plaćeni mladi „performeri“, mlade porodice iz više srednje klase itd.). Tako se vrlo očigledna klasna podela društva u Nemačkoj jasno pokazuje i kroz prostorno raspoređivanje u okviru gradova, što onda često odlučujuće definiše i druge aspekte života ljudi. Primera radi, živeti u berlinskom kvartu Marcan podrazumeva siromaštvo i ono što se u nemačkom policijskom žargonu definiše „asocijalnim“ životnim stilom, a čije su odlike, između ostalog, „izbegavanje rada“, prekomerno konzumiranje alkohola, višak kilograma, dokolica, tinejdžerske trudnoće, sitni kriminal… Predrasude? Naravno da su to predrasude, ali predrasude koje imaju vrlo realne negativne efekte na živote ljudi. Jer deca iz ovog kvarta po pravilu pohađaju lošije škole, stiču lošije obrazovanje i imaju daleko manje mogućnosti prilikom izbora budućeg zanimanja i za njih su rezervisani isključivo oni slabo plaćeni poslovi. Ukoliko uopšte uspeju da se otrgnu asocijalnom uticaju društvene sredine i ne završe isto kao i njihovi roditelji, bez škole i na socijalnoj pomoći, kako nam to vele socijalni radnici i drugi policajci. Sa druge strane, podmladak iz porodica u kvartu Prenclauer Berg, zbog same činjenice da odrasta u jednom prijatnom srednjeklasnom okruženju, ima daleko veće izglede na „uspeh“ u kasnijem životu. Da ne govorimo o deci iz elitnih buržujskih kvartova, kakvi su berlinski Grunevald ili hamburški Blankeneze. Na taj način i prostorno raspoređivanje igra značajnu ulogu u reprodukciji različitih klasa i klasnih frakcija u Nemačkoj.

Reč je, dakle, o jednom od gorućih političkih problema: državni aparati i političke partije se uglavnom ograničavaju na obećavanje njegovog rešavanja u predizbornim kampanjama, dok u periodu između dva izborna ciklusa tome slabo posvećuju pažnju. Ili sa sredstvima koja su im na raspolaganju postižu slabe rezultate; efekat je u oba slučaja isti. Sa druge strane, u poslednjih desetak godina nastao je niz udruženja građana i protestnih kampanja koje pokušavaju, svaka na svoj način, da iznađu rešenja za pojedine aspekte ovog velikog problema ili da stvore pritisak u javnosti, primoravajući državne strukture na delovanje.

Pre nekog vremena je u akciju rešavanja ovog problema konačno stupila i Savezna vlada: nakon nadmudrivanja i međusobnog ucenjivanja u okviru vladajuće („velike“) koalicije, donet je Zakon o kontroli porasta stanarina na napetim stambenim tržištima. Njegovo sprovođenje u delo prepušteno je pokrajinama a preporučeno je da se sa realizacijom zakona započne 1. juna ove godine. Međutim, do sada je samo jedna pokrajina (Berlin) odlučila da zakon zaista i sprovede u preporučenom roku. Dakle, nešto škripi već u samom startu. Ipak, zakon je donet, a njegova suština se ogleda u jednoj njegovoj odredbi koja nam kaže sledeće: prilikom sklapanja ugovora između stanara i stanodavca iznos stanarine ne može biti proizvoljno određen, nego može prelaziti za najviše 10% prosek stanarina u stambenoj zoni u kojoj se stambeni objekat nalazi. Drugim rečima, nove stanarine neće moći da se podižu kako kome padne na pamet, nego će ipak biti podložne ograničenjima.

Na prvi pogled to i ne izgleda kao bog zna šta, ali kada se uzme u obzir vrlo napeto stanje u sferi stanovanja, onda ovaj zakon i ne predstavlja tako loš početak. Naime, stanodavci su poslednjih godina proizvoljno podizali stanarine, naročito prilikom sklapanja novih ugovora – pri čemu se dešavalo da su za isti stan novi stanari plaćali ponekad i 50-70% veći iznos u odnosu na prethodne stanare – i da su neretko na jedan prisilan način menjali stanare, ne bi li tako neprestano sklapali nove ugovore, sa sve većim i većim iznosima stanarina. Time je u celini produkovana jedna najblaže rečeno nepodnošljiva situacija u pogledu stanovanja.

Zato je uvođenje ograničenja u javnosti propraćeno pozitivnim reakcijama. Postoji načelno uverenje da će nova zakonska regulativa doprineti poboljšanju na stambenom tržištu i (delimičnom) rešavanju akutne stambene problematike. U tom smislu prednjače uprave nemačkih gradova, koje su vrlo pozitivno reagovale na stupanje na snagu novog zakona i sa zanimanjem prate njegovu primenu u Berlinu. Drugim rečima, novi zakon je propraćen dobrim raspoloženjem, pa i oduševljenjem, kojeg jedino nedostaje u krugovima velikih igrača na stambenom tržištu. Međutim, velike kompanije koje upravljaju stambenim fondovima, zapravo, nisu nezadovoljne, nego kriju svoje zadovoljstvo zbog toga što je nova regulativa u suštini takva, da neće mnogo toga regulisati. Mada, mora se reći, prva reakcija iz ovih krugova na donošenje zakona bila je vrlo oštra: udruženje stanodavaca, koje okuplja sve aktere iz ove oblasti, najavilo je bojkot njegovog sprovođenja.

Čini se, ipak, da za bojkotom neće biti potrebe. Jer sudeći prema ocenama u onom kritičkom delu javnosti, koje ne deli tako lako oduševljenje sa mejnstrim medijima, dejstvo novog zakona će ostati ograničeno. Naime, zakon se primenjuje samo u onim gradskim zonama sa „napetim stambenim tržištem“; šta to tačno znači, prepušteno je odlučivanju samih pokrajinskih i gradskih uprava, što naravno otvara brojne mogućnosti za prijateljske dogovore lokalnih uprava i aktera na tržištu nekretnina. Pored toga, zakon prepoznaje ogroman broj izuzetaka, dakle, slučajeva na koje primena zakona ne važi, što u celini umanjuje njegov stvaran uticaj. Primera radi, zakonske odredbe neće biti primenjivane na novoizgrađene objekte, neće se odnositi na već postojeće ugovore, a neće se primenjivati ni u onim slučajevima, kada bi njegovom primenom stanarina morala biti snižena. Zato se i postavlja pitanje, šta uopšte donosi novi zakon? U tom smislu je u dnevnom listu Tageszeitung nova zakonska regulativa upoređena sa vožnjom na autoputu: ako bi sadašnja nepodnošljiva situacija u pogledu stanovanja nalikovala vožnji automobila brzinom od 200 km/h, novi zakon bi predstavljao tek smanjivanje brzine sa 200 na 180 km/h. Dakle, katastrofalni trend u pogledu porasta stanarina biće nešto usporen, ali ne i zaustavljen. Na sličan način zakon ocenjuje i sociolog Andrej Holm, koji navodi da će ova mera imati uticaja tek na mali segment stambenog tržišta i na jedan mali deo populacije, jer će pretežno olakšati život onima koji ostvaruju prosečna primanja, dok svima koji zarađuju ispodprosečne zarade – a to je većina populacije u Berlinu – neće biti ni od kakve pomoći. Osim toga, procenjuje Holm, novi zakon predviđa brojne i vrlo problematične izuzetke, što će velike kompanije itekako znati da iskoriste. Takođe, zakonu nedostaje neizbežna represivna klauzula, jer nepoštovanje zakonskih odredbi od strane stanodavaca ne povlači za sobom nikakve reperkusije. Ili će stanari, koji smatraju da su oštećeni, biti prinuđeni da pravdu potraže na sudu, u dugotrajnim i napornim procesima, sa neizvesnim izgledima na uspeh. Na kraju krajeva, zakon nije doneo apsolutno nikakve novitete ni u pogledu državno subvencionisane stanogradnje i gradnje socijalnih stanova, tako da će njegovi efekti u celini ostati marginalni.

Zato donošenje novog zakona i njegova prva primena na najbolji način mogu da se opišu onom narodnom „tresla se gora, rodio se miš“. Naravno, nije isključeno da ova zakonska regulativa može predstavljati tek početak jednog dugotrajnog procesa, koji bi u perspektivi zaista mogao da proizvede određene kvalitativne promene u pogledu stanovanja. No, da li će od toga nešto zaista i biti, zavisiće od odnosa snaga i borbe u vrhovima vlasti. Za sada, međutim, ovaj zakon izgleda kao i sve drugo što dolazi iz kuhinje gospođe Merkel – još jedna važna promena, neophodna da bi sve ostalo nepromenjeno.

P.A.

eigentum_und_mobilitaetskosten.file

Štampaj ovu stranicu