Lokalne politike i urbana samouprava“ naziv je dugoročnog projekta posvećenog jačanju civilnog društva na način revitalizacije lokalne samouprave.

Cilj projekta je motivacija građana za uključivanje u procese odlučivanja i udruživanja na lokalnom nivou. Projekat predstavlja izgradnju modela osnaživanja osnovnih jedinica udruživanja građana u sferi stanovanja, a to su skupštine stanara, jačanjem njihovih kapaciteta u pogledu efektivnije građanske participacije u razvoju lokalne zajednice i saradnje sa organima lokalne samouprave, prvenstveno sa mesnim zajednicama.

Opšti cilj projekta je povećanje osetljivosti, odgovornosti, a onda i pokretanje stanovnika u pogledu njihovog angažmana i učešća u društvenim i političkim procesima koji bi njihov socijalni i kulturni položaj učinili izglednijim. Model rada i organizovanja koji će biti izveden primenjiv je na druge sredine i gradove, budući da je u pitanju problematika od opšteg značaja karakteristična za sva naseljena mesta u Srbiji. Organizacioni oblik angažovanja lokalnog stanovništva zavisi od uspeha realizacije i problemskog dometa ovog projekta, koliko i od njegovog prihvatanja od strane ciljne grupe koja je njime postavljena. Nju u prvoj etapi projekta čine predsednici skupština stanara, sa kojima treba izgraditi odnose saradnje i otvoriti kanale komunikacije sa širom zajednicom i sa mesnim zajednicama.

Kontekst ili situacija u društvu

Ekonomska kriza i finansijalizacija kapitala doveli su do deindustrijalizacije ne samo razvijenih kapitalističkih, već i post-socijalističkih zemalja. Ekonomsko-politički kapaciteti novonastalih nacionalnih država pokazali su se nedovoljnim za ravnopravnu konkurenciju, te su civilna društva i privrede postsocijalističkih država prepuštene dominaciji državno-političkih struktura. Povlačenje društva pred državom izdvajamo kao strukturnu činjenicu i problem na kojem zasnivamo projekat Lokalne politike i urbana samouprava.

Dominacija države nad društvom je politička posledica ratova i kriminalizacije političkih i društvenih procesa i institucija, kao i privatizacije društvene i državne imovine. Upravo ta dominacija se pokazala kao neefikasan garant razvoja civilnog društva, odnosno, procesa koji bi počivali na vanpartijskoj političkoj i društveno anagažovanoj inicijativi građana. „Zaustavljena tranzicija“ nije samo posledica urušavanja ekonomskih potencijala srpske države, već i osujećenog razvoja civilnog društva. Domen privatnog i individualnog još jednom je isključen iz politike: u privatnoj sferi se ne prepoznaju gubitnici u tranziciji. Prema dominantnom mišljenju, izjednačavanje, a onda i prevlast privatnog vlasništva postaje vrednost i cilj tranzicionih promena. „Privatni vlasnik“ se tako ne smatra gubitnikom u procesu privatizacije. Međutim, iskustvo opovrgava takvu predstavu. Osim što su privatni preduzetnici u domenu proizvodnje postali nosioci rizika ukupnog procesa akumulacije i realizacije kapitala, smatramo da se odgovornost za ukupnu reprodukciju postsocijalističkog društva prebacila na građane i njihov udeo u raspodeli društvenog proizvoda.

Paradoksalnost situacije u kojoj se nalazimo, s jedne strane, ogleda se u odsustvu državne politike opšteg dobra i javnog interesa i, sa druge, u dominantoj ulozi države i njene moći. Primarno iskustvo građana i opšti utisak jeste da je država podvrgnuta partijskim interesima i preraspodeli resora upravljanja prema partijskom ključu, koji se potom prenosi na čitav sistem odlučivanja i uprave srpskim društvom i privredom. Naše mišljenje je da su u pitanju upravo suprotni procesi. Na delu je uništenje političkog sistema odlučivanja koje se odvija „privatizacijom države“. Njime ne upravljaju partije kao političke organizacije, već njihovi vrhovi i oligarhijske strukture koje se formiraju na deficitu demokratskog odlučivanja unutar samih partija (što je uočeno od nastanka postsocijalističkog parlamentarnog sistema devedesetih). Ako je demokratsko odlučivanje sadržaj svake partijske politike i osnova njenog organizacionog oblika na kojem počiva sistem parlamentarne demokratije, može se reći da je partijski politički sistem u Srbiji iluzija koja od samog početka nije imala svoje empirijsko utemeljenje. Time je civilno društvo ostalo usamljeno polje političkog delovanja i demokratskog organizovanja čiji razvoj treba da zadovolji potrebe i interesa građana zasnovane na načelima solidarnosti i uzajamnosti. Istovremeno, ono je pod stalnim pritiskom državne političke prakse, koja se sistemski širi van granica institucija, opsedajući i nevladin sektor.

Oblast civilnog društva koju smatramo naročito ugroženom i politički zapuštenom jeste oblast lokalne samouprave koja se oslanja na politiku stanovanja i prava koje stanovanje, kao osnovno ljudsko pravo, garantuje. U tom smislu, gubitnici u tranziciji nisu samo (ne-)zaposleni u proizvodnji i privredi koje pogađa privatizacija, niti su to samo zaposleni u drugim delatnostima i instutucijama države i društva. To su i građani kao vlasnici stanova, na koje je prenet teret održavanja ukupne urbane strukture. Privatizacija i kompeticija menjaju režime poslovanja i rada javno-komunalnih preduzeća na takav način da se sve više ovlašćenja i obaveza prebacuje na stanovništvo koje snosi rizike posedovanja privatnog vlasništva. Ali preduzentička logika upravljanja stambenim vlasništvom nije moguća u društvu čiji je ekonomski razvoj stagnira. „Zaustavljena tranzicija“ je pokazala da je vlasništvo nad stanovima više poreska obaveza, nego što je ekonomski resurs i potencijalna dobit. Kao posledica toga nastaje politička kultura (na temelju kulture stanovanja) koja ne odgovara standardima i normama garantovanim ustavom i zakonima, a koji su u skladu sa stanovanjem kao osnovnim ljudskim pravom.

Projekat koji nastojimo da realizujemo tiče se revitalizacije lokalne samoupravne politike i odlučivanja, koja bi potekla od građana i ispunila formu uspostavljenu institucijama lokalne samouprave. Upražnjeno mesto građanske politike nije moguće ispuniti deklarativnom akcijom državnih organa, a u situaciji koju smo opisali, građani su isključeni iz procesa izgradnje civilnog društva. Politizacija organa lokalne samouprave isključivo državno-partijskim organizacijama (celokupno članstvo Saveta i Nadzornih odbora mesnih zajednica je partijsko), dovela je do isključenosti i apatije građana. Od vitalnog je značaja napraviti prekid sa takvim stanjem situacije i intervenciju u pravcu animacije i senzibilizacije građana za lokalno i samoorganizovano delovanje koje bi se ticalo njihovih neposrednih interesa. Oblast stanovanja, lokalnog organizovanja i udruživanja predstavlja prostor na kome se susreću potrebe i interesi građana, koji su od prvorazrednog značaja za reafirmaciju građanskog društva, što je ujedno i osnova svake demokratske politike.

Jedan od glavnih detektovanih problema je slaba operativnost i funkcionalnost skupština stanara, kao osnovnih asocijacija građana. Njihov status je utvrđen i propisan Zakonom o održavanju stambenih zgrada, kao legalnih tela (udruženja građana) za administrativno i tehničko održavanje stambenih zgrada, da bi se otklonila bilo kakva pretnja po živote i zdravlje stanara i pretnja po materijalna dobra. U tome, skupštine stanara obavljaju komunikaciju sa nadležnim javnim i privatnim preduzećima za održavanje zagrada. Kako je Zakonom utvrđeno, svi troškovi održavanja zgrade (individualnih stanova i zajedničkih prostora) padaju na stanare/građane, bez obzira na njihov materijalni status. Zakon takođe propisuje nadzor funkcionalnosti skupština stanara od strane zaduženih javnih institucija, koje imaju pravo da ih sankcionišu novčanim kaznama u slučaju neadekvatnog održavanja zgrada, pri čemu trošak opet pada na građane. Ovim smo uvideli dvostruku uvezanost propisanih prava i odgovornosti skupština stanara kao jedinstven problem, pri čemu podizanje njihove funkcionalnosti na nivo operativnog NGO-a može da dovede do značajnih promena u rešavanju problema lokalnih zajednica. Stoga je od velikog značaja raditi na edukaciji, motivaciji i senzibilizaciji skupština stanara kroz radionice, konsultacije i javne događaje, da bi razumeli mogućnosti za širi opseg delovanja u lokalnoj zajednici, povećavajući njihov kapacitet za komunikaciju sa građanima, privatnim i javnim preduzećima, i, takođe, za potencijalno prikupljanje sredstava.

Zadaci projekta

Pokretanje inicijative za izgradnju organizacionog modela i mreže povezivanja i saradnje skupština stanara, preko svojih predstavnika, sa nevladinim organizacijama i organima lokalne samouprave. Oblici organizovanja i saradnje koje nameravamo implementirati su radionice, tribine i javna predavanja.

Edukacija skupština stanara kao udruženja građana i podsticanje njihovih predstavnika na aktivnije učešeće u lokalnim izborima za savete mesnih zajednica i nadzorne odbore. Ovaj zadatak nameravamo obaviti predavanjima i radionicama na kojima će se predstavnici skupština stanara upoznati sa osnovnim procedurama odlučivanja i funkcionisanjem nadležnih institucija gradske uprave kojima je predviđeno zadovoljavanje političkih i širih socijalnih potreba stanovništva, kao i rešavanje problema u lokalnim zajednicama.

Otvaranje posebnog kanala komunikacije (flajeri, bilteni i web platforma) kojima bi se predočili problemi i potrebe građana i kroz koje bi se diskutovalo o potencijalnim rešenjima.

Informisanje građana o postojećim i novim oblicima udruživanja, zajedničkog delovanja, kao i o oblicima alternativnog vlasništva nad stambenim i životnim prostorom, kroz prenos iskustava iz različitih zemalja koje imaju različite policyje stanovanja (Nemačka, Britanija, itd.).

Metodologija

Ovaj projekat zahteva intenzivnu komunikaciju i razmenu informacija i sadržaja među svim organizacijama i pojedincima angažovanim na projektu (organizacije koje vode projekat, predstavnici skupština stanara, saveti mesnih zajednica). Da bi se obezbedila saradnja i konstruktivno učešće saradnika, svaka će se faza programa pripremati i sprovoditi kroz diskusiju i zajedničko planiranje i donošenje odluka, što je osnovna svrha sastanaka radnog tima projekta.

Ciljna grupa projekta

Ciljnu grupu čine predstavnici skupština stanara najpre iz Detelinare a zatim i iz celog Novog Sada i šire, stanovništvo/vlasnici stanova novosadske gradske četvrti Detelinara a zatim i sa cele teritorije Novog Sada i šire, zaposleni i operativno članstvo mesnih zajednica u gradskoj četvrti Detelinara, a zatim i ostalih mesnih zajednica u Novom Sadu i šire, kao i šire građanstvo.