Stanar5-fMZ

Mesna zajednica: mesto ili zajednica?

Dobrica Veselinović

Меsnа zajednica niје pre svega institucija, organizacioni mehanizam, teritorijalna jedinica. Ona је zajednica ljudi i od toga trеbа uvek polaziti. Zato ona nе trpi shemu ni u pogledu teritorijalnog оdrеđеnја, ni metoda funkcionisanja, ni organizacionih formi, niti рlапirаnја. Ako је to tako, onda је svaka zajednička ljudska aktivnost u nаsеlјu, а ne samo politička u užem smislu reči, koja zbližava ljude, razvija solidarnost i samopomoć, svest о zajedništvu (kulturna, sportska, humаnitаrnа, socijalna, zabavna) od značaja za ostvarivaпje mesпe zajedпice i trеbа је podizati.”

Edvard Kardelj – “O komuni”

Polazeći od osnovne hipoteze da se kroz stepen uključivanja građana u procese odlučivanja o pravcima razvoja jedne zajednice može pokazati i demokratičnost takvog društva u celini, želja nam ja da u ovom tekstu proučimo i osvetlimo praksu organizovanja građana u lokalnoj zajednici kroz format mesne zajednice. Mesne zajednice predstavljaju specifični oblik lokalne samouprave koji je imao veliki uspon u periodu samoupravnog socijalizma, ali i veliki pad po kolapsu državnog sistema i raspadu države koja je ovaj model “patentirala”.

Koncept mesnih zajednica je donekle inovatorski sa aspekta političke teorije i prakse, no različiti koncepti upravljanja ispod opštinskih struktura ili na nivou komšiluka postoje i kroz drugačije modalitete i organe pa su tako primeri takvih praksi evidentni u Velikoj Britaniji, Americi, skandinavskim zemljama. Lowndes i Sullivan, u knjizi “How low can you go” donose šematski prikaz nekih tipova uprave i njihovih ciljeva na nivou lokalne zajednice (ili kako oni nazivaju “komšiluka”).

Osnaživanje lokalne zajednice

Partnerstvo u lokalnoj zajednici

Vlast u lokalnoj zajednici

Upravljanje lokalnom zajednicom

Primarna svrha

Građanska

Društvena

Politička

Ekonomska

Ciljevi

Aktivni građani i povezane zajednice

Prosperitet i obnova u društvu

Aktivno i odgovorno donošenje odluka

Efektivnije pružanje usluga u lokalu

Tip demokratije

Participativna demokratija

Demokratija zainteresovanih strana

Predstavnička demokratija

Tržišna demokratija

Uloga građana

Građanin: reč

Partner: lojalnost

Glasač: glas

Potrošač: izbor

Institucionalni okvir

Forumi, koperative – zadruge

Odbori za usluge, lokalna partnerstva u manjem obimu

Gradska veća, mesni odbori

Ugovori, sporazumi

Tabela: Tipovi uprave na lokalnom nivou

Koncept “partnerske države” koji zagovara jedan broj teoretičara okupljenih oko koncepta “zajedničkih dobara” (eng. commons) insistira na novom pristupu i novim politikama, kao odgovoru na krizu postojećih demokratskih poredaka, te traga za rešenjima za probleme koji nastaju u trouglu: država-tržište-građani, baš kroz promociju saradnje između civilnog sektora i građana na najnižem, lokalnom nivou i stvaranje novih odnosa i institucija koje bi u proces donošenja odluka uključili što širi krug građana. Ove teorije iako predstavljaju nova strujanja u političkoj teoriji, zapravo se nastavljaju na liniju samoupravljanja i “obrnutog” principa upravljanja, gde je lokalna zajednica i građanin na prvom mestu i gde “moć” izvire iz njih, ali se ne prepušta drugim strukturama, već ostaje na mestu izvora.

Poenta ovog teksta leži u želji da se predloži mnogo šira transformacija međuljudskih odnosa i odnosa moći na relaciji – nosioci političkih i administrativnih funkcija – građani. To zahteva promenu koja dolazi odozgo tj. veru da je delegiranje odgovornosti na niže instance odlučivanja poželjno, ali i možda još veću promenu koja dolazi odozdo – promenu u svesti građana i preuzimanje stvarne, a ne prepuštanje i delegiranje odgovornosti, za sopstveni život i okolinu u kojoj se taj život odvija.

No, da uđemo u konkretizaciju – oblast rada mesnih zajednica detaljnije je određena nizom pravnih akata koji su na snazi u Republici Srbiji, a to su pre svega:
Zakon o lokalnoj samoupravi, Zakon o glavnom gradu, Zakon o finansiranju lokalne samouprave

Svaka lokalna samouprava svojim posebnim pravnim aktima, uglavnom statutima, detaljnije reguliše delokrug rada i načine upravljanja i odlučivanja za mesne zajednice. Osnovni akt kojim se uređuju svi poslovi tj. poslovi koji su od neposrednog i svakodnevnog značaja za život stanovnika mesne zajednice, mesnih zajednica je statut. U tom dokumentu koji mora biti u skladu sa statutom opštine, odnosno grada i aktom o osnivanju, utvrđuju se poslovi koje vrši, organi i postupak izbora, organizacija i rad organa, način odlučivanja, finansiranje, nadležnosti i druga pitanja od značaja za rad mesne zajednice.

Postoje brojni problemi koji su vezani za rad i regulativu oko mesnih zajednica, koji su kompleksni i može se reći strukturalni, a nedostatak dubinskih istraživanja o ovoj tematici dodatno komplikuje situaciju i proces saznavanja. Polazišna tačka i najsveobuhvatniji izvor predstavlja istraživanje javnog mnjenja Centra za slobodne izbore i demokratiju (CESiD) u okviru projekta “Podizanje kapaciteta mesnih samouprava” koje pokazuje da čak 63 % ispitanika nije uopšte obavešteno o radu saveta, 24% je delimično obavešteno, dok samo 13% ispitanika smatra da jeste obavešteno o radu osnovnog organa mesne zajednice, a u skladu sa ovim nalaz je i da gotovo četiri petine ispitanika (78%) uopšte nije aktivno u radu mesne zajednice. Zbog svega ovoga ne čudi ni podatak da je svega 23% ispitanika učestvovalo na izborima za savet mesne zajednice, naspram 77% onih koji nisu pokazali spremnost da biraju svoje predstavnike u MZ. Ovo ukazuje da je poverenje i stepen uključenosti građana u rad mesne samouprave na jako niskom nivou, što se preslikava i na aktivnosti koje realizuju mesne zajednice. Kao zabrinjavajuć donosimo podatak da se 76% ispitanika nikada nije obraćalo mesnoj zajednici, dok su se ostalih 24% obraćali jednom ili više puta (od toga 8% njih se obraćalo jednom, a 16 % više puta).


Imajući u vidu sve ovo gore navedeno, može se reći da se glavni nalazi mogu sabrati u nekoliko glavnih pravaca, koji su:

  • Mala transparentnost rada

  • Niska participacija građana u radu mesnih zajednica

  • Nedovoljno jasna procedura i način izbora organa mesnih zajednica

  • Finansijska i imovinska nezavisnost od nadređene lokalne samouprave

  • Nedovoljno razrađen delokrug rada i podela nadležnosti

  • Loša percepcija od strane jednog broja građana (možemo reći da je ovo povezano sa svim gore navedenim problemima)


A kako se sve ovo može promeniti? Povećanje participacije, po našem mišljenju moguće je ostvariti kroz tri paralelna procesa:

  1. Informisanje

Potrebno je više poraditi na kanalima distribucije informacija, a na tom polju kao rešenja nameću se oglasna tabla ispred objekta, jedinstvena prezentacija (formiranje uniformnog sajta ili pak stvaranje posebnog dela zvanične prezentacije opštine) na kome bi mogle da se nađu sve informacije (kao na primer: http://mesnazajednica.rs ) pozivi, obaveštenja, i izveštaji o radu.

Uvođenje obavezne javne prezentacije rada opštinskih i organa mesne zajednice (u statutima već postoji funkcija zbora građana koji se može zakazati od strane organa mesne zajednice).
Obavezno informisanje o aktivnostima mesnih zajednica putem opštinskog lista.

Godišnja prezentacija plana i programa rada, i izveštaja o realizovanim aktivnostima građanima mesne zajednice.
Približavanje procedure izbora za organe mesne zajednice građanima.

2. Konsultovanje i zajedničko donošenje odluka

U nekim jedinicama lokalne samouprave uobičajeno je organizovanje javnih uvida i prezentacija urbanističko-arhitektonskih konkursa, no nažalost to ne predstavlja pravilo, već izuzetak. Da bi se ovo unapredilo potrebno je modifikovati pravilnik o Načinu i izradi planskih dokumenata, kao i pravilnike o radu Komisija za planove lokalnih samouprava na čijoj teritoriji se nalaze mesne zajednice.
Ovakav jedan iskorak bi predstavljao značajnu promenu u odnosu vlast-građani u smislu da bi na mala vrata doneo promenu paradigme da je građanin-podanik koji mora da dođe „na noge” donosiocima odluka, i to u jednom vrlo konkretnom i životnom polju, kao što je urbanistički razvoj.

3. Neposredno učestvovanje

Mišljenja smo da bi smanjivanje kvote za građansku inicijativu na 5% ili čak 3% broja birača na teritoriji imalo za rezultat povećanje broja inicijativa koje dolaze od strane građana. Polazeći od sveopšteg pada participacije, i neučestvovanja, kvotu bi trebalo spustiti i na taj način omogućiti širu diskusiju o raznim pitanjima u lokalnoj zajednici.

U pojedinim statutima predviđena je obaveza mesnih zajednica da podnose finansijski izveštaj jedinici lokalne samouprave.

Finansijska održivost

Potrebno je razviti veću finansijsku i imovinsku nezavisnost od nadređene lokalne samouprave, kroz promociju samodoprinosa i drugih inovativnih modela sakupljanja sredstava, ali i kroz uključivanje građana u rasprave o budžetu, primenu participativnog budžetiranja kao forme zajedničkog planiranja troškova u lokalnoj zajednici.

Jedna od preporuka koja je izneta u publikaciji “Neposredno učešće građana u upravljanju lokalnom zajednicom – problemi, izazovi i preporuke za unapređenje procesa” je da je potrebno početi sa detaljnijom razradom drugih oblika mesne samouprave (osim mesnih zajednica), koji mogu da odgovore na potrebe različitih tipova naselja, posebno gradskih, što nam se takođe čini kao logičan predlog.

Na kraju šta možemo zaključiti? Ili da preformulišemo pitanje – šta možemo učiniti?
Po našem skromnom mišljenju ostaje nam da u našem svakodnevnom delovanju pokušamo da oživimo koncept mesnih zajednica, i da u aktivnostima koje imamo probamo da dobre strane ovog oblika teritorijalne organizacije i lokalne samouprave iskoristimo.

Generalna opservacija, i preporuka koja naravno ostaje na najopštijem i političkom nivou, je promena pristupa upravljanju i transformacija odnosa države i građana iz podaničkog u partnerski. Po našem mišljenju, domen lokalne samouprave je polje gde treba isprobati drugačije modele i učiti iz tih iskustava.

To znači da svaki dan moramo vežbati dugačije međuljudske odnose u zgradi, u komšiluku.

To znači da se moramo organizovati u bloku, u kraju u kome živimo i tu pokušati da nagomilane probleme, a verujemo da ih svuda ima, rešimo zajedničkim snagama.

Jer to su naše mesne zajednice, i one pripadaju nama!

Dobrica Veselinović je jedan od pokretača Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ i član Ministarstva prostora, u okviru kojeg je upravo objavio i širu studiju o mesnim zajednicama i njihovim potencijalima: https://issuu.com/ministarstvoprostora/docs/mz_3_

Štampaj ovu stranicu